Vlado Kreslin - Čovjek s crnom gitarom

"Bio sam u petom-šestom razredu, išao sam s prijateljem iz ribičije na Muri i kad smo iz nekog malog cirkusa začuli Rolling Stonese, odmah smo bacili bicikle, skompali se s cirkusantima i postali asistenti mađioničara, ne toliko zbog magije koliko da možemo biti dva puta besplatno na predstavi i prije nje čuti Stonese. Ta fascinacija s rifom ‘Satisfactiona’ od Stonesa je bio moment u kojem sam shvatio da je to onaj svijet koji čeka na mene i kojem želim pripadati".

Taj trenutak, iz sredine 60-ih, presudio je da Vlado Kreslin započne put glazbenom cestom koja će ga od sela Beltinci iz Prekmurja odvesti do pozicije najpopularnijeg slovenskog i jednog od najkvalitetnijih kantautora stasalih na ovim prostorima otkako je takvu praksu ovdje začeo Drago Mlinarec. Prvo je počeo u sastavu Apollo u Prekmurju, odlazak na fakultet u Ljubljanu bio mu je samo izgovor da može ići na koncerte pa tamo nastavlja s grupom Horizont s kojom ranih 70-ih puni dvorane poput Menze u ljubljanskom Študentskom naselju. Dolazilo ih je slušati po 2000 ljudi, no to je bio mačji kašalj u usporedbi sa sastavom Martin Krpan, ranih 80-ih popularnijim u Sloveniji i od Pankrta i od Lačnog Franza i od Laibacha.

Krajem 80-ih započinje kantautorsku karijeru, a njegovi tradicionalni prosinački koncerti u ljubljanskom hramu kulture, Cankarjevom domu, već su 27 godina legendarni. Na njima često uz živopisnu Beltinšku bandu – sastav kojeg tvore Vladin otac Milan, inače rođenog u međimurskom Prelogu gdje je njegov otac svojedobno kupio krčmu, uža i šira rodbina te niz prijatelja iz Beltinaca – ugošćuje niz glazbenika. Za potpisnika ovih redaka ti Kreslinovi nastupi s Beltinškom bandom najbliže su onome što je Boss izvodio uz Seeger Sessions Band ili Cooderovoj "režiji" Buena Vista Social Cluba, a može se reći i da je Vlado Sloveniji nalik onome što su za Ameriku Petty i Young, Springsteen i Dylan kojem je dva puta nastupio kao support izvođač. Na albumu "Train leaves At Eight" (2000) The Walkabouts su snimili engleski prepjev njegove pjesme "Tista črna kitara", a osnivač tog sastava, Chris Eckman, smatra ga jednim najboljih kantautora i najprijaznijih ljudi.

U šali kaže da ne zna nikoga slavnijeg od njega jer ga uvijek fascinira koliko ljudi u Ljubljani na ulici zaustavlja Kreslina. Ništa čudno jer Kreslinova bogata i raznovrsna diskografija i bibliografija sastoji se od brojnih solističkih albuma, live izdanja, kolaboracija s glazbenicima iz Slovenije, Hrvatske BiH, Velike Britanije, Amerike, Irske, Austrije i Senegala, kazališne i filmske glazbe te zbirki poezije.

Njegov radni tempo je takav da su ga "valjda svi Slovenci vidjeli i čuli uživo barem nekoliko puta, u ovoj ili onoj varijanti"; uz prateći bend Mali bogovi, s Beltinškom bandom čija se znanja i ljubav prema prekmurskoj glazbi prenose s koljena na koljeno, puhačkim orkestrima, zborovima, romskim sastavima i samog uz gitaru.

Njegove skladbe, još od albuma "Spominčice" (1992) uz kojeg sam se zakačio za njega kao kantautora - za nisku njih važan je i najpouzdaniji mu suradnik, skladatelj i gitarist Miro Tomassini – fasciniraju umješnošću, ukusom i strašću s kojom uvezuje rock i folk, blues i country s prekmurskom glazbom. U tom nastojanju, s tremolom u glasu i snagom kojom isijava na pozornici, stopio je svoju Muru i daleki Mississippi, magle Prekmurja i Irske, nasljeđe Beltinške bande i utjecaje The Banda te dylanovski i pettyjevski rock i folk s prekmurskim napjevima tate Milana u jednu predivnu glazbenu rijeku. Zato me i nije sram priznati da kad čujem "Preko Mure, preko Drave", "Enu pesem", "Nekega jutra, ko se zdani", "Dekle moje", "Od višine se zvrti", "Letos bo huda jesen", "Tisoč let", "S tobom je izi", "Moji dani", "Pjevaj mi in poj" barem ponekad zaplačem. Što od tuge, što od sreće jer melankolija, sjeta i nostalgija, "kad je u molu" kako se zove jedna od također njegovih amblematskih pjesama, jaka su Vladina oružja. A kad je u duru, onda su Kreslinovi koncerti i pjesme fešte za "folk" (slovenski sleng za "puk" - op.a.) bez podilaženja estradnjačkom ili narodnjačkom neukusu.

Njegova glazba zvuči toplo, iskreno i ugodno, kao s "domačije" na kojoj prave najbolje prekmurske gibanice nalik kojima Kreslin također slaže sloj po sloj, ali ne jabuka, sira, oraha i maka nego ukusne muzike lokalnog porijekla s onima iz susjedstva i udaljenijih krajeva. To potvrđuju i dueti "Tisti bejli grm" s ocem Milanom, "Ljubav se ne trži" s Lidijom Bajuk, "S Mure na more Jadransko" s Nenom Belanom i "Nocoj igramo za vas" s Radom Šerbedžijom, odnosno "Vlado i Dado" s Damirom Imamovićem, "Sami naši" s Vlatkom Stefanovskim, "Let The Music Flow" s Allanom Taylorom i "Lepa Sire" s braćom Guisse i slovenskim gitaristom Igorom Leonardijem.

Uz njih i obradu pjesme "Grad" Drage Mlinareca, snimio je i nekoliko svojih skladbi na hrvatskom jeziku, uz glazbenike poput Zapadnog kolodvora te Branka Bogunovića Pifa i Davora Rodika iz Zagreba u kojem živi i Vladina sestra pa je i tu na neki način doma. Cesta, lokalna i ona životna; zora, koja najavljuje novi dan i kao simbol rođenja nečeg važnog; jesen, maglovita prekmurska i kao suton života; ljubav, kao visina od koje ti se zavrti u glavi i duboki vir koji te povuče u blues; ptica koja poje na nekom stablu u Beltincima i simbol slobode; crna gitara koja od žuđenog predmeta postaje životni poziv; selo u koje se vraća i grad u koji je pobjegao; Mura kao toponim iz djetinjstva i metafora životne rijeke...

Sve su to motivi pjesama u kojima Kreslin, "čovjek s crnom gitarom", nikada ne napušta dva osnovna postulata – poštovanje spram publike od koje živi i dostojanstvo srednjestrujaškog autora koji pomno pazi da ne potone u glib neukusa, a to je u glazbenom korpusu raznih zemalja prava rijetkost.

Aleksandar Dragaš

Linkovi

YouTube
Facebook
Facebook